Nisam tražila puno od života, ali nisam htjela ni prositi od njega, kupovala sam ga kao i sve oko sebe i pitala se da li će me ikada iko voljeti zbog mene, male dobre šašave bez ordenja.
Platila sam troduplo ceh za svaki korak i ostavila bakšiš svaki put, red je. Skupljala sam sve svoje sreće i tuge i mirila ih, učila ih saburati. Kad god se na komade raspem, skupim se i zalijepim nadom. Upravo sam se zalijepila i spakovala u ormar. Tu sam lutka od porculana sa velikim staklenim očima, u svojoj tišini.
Dotjeram se i izađem navečer na terasu, lijepa sam noći, svira mi tranvaj na šinama, mirišem vjetru, zaplačem i pričam nebu ispod kojeg bar dišemo zajedno! Navikavam se na sebe, družimo se ona stara i nova ja i već nam dobro ide. Popijemo koktel od koje kapi suza, kapi njega, kapi čežnje, kapi sjećanja i kapi snova koji me tako opijenu ušuškaju u pernati jorgan i bace u polje ruža zbog kojih sam se radovala jutru. Sad me budi nada kao knedla u grlu zapela, suzom je protjeram i progutam, moram, obećala sam ovoj novoj JA!
A trebala sam samo jednu ruku da me spusti sa oblaka nakon svih letova, da mi da krila kada padam i ne da na dno, da naslonim glavu i šutim u zlatnoj sredini, u njegovom srcu zbog kojeg bih se svih letova odrekla. Nije mi trebao zaštitnik, trebao mi je samo neko ko će ponosno koračati uz mene, a ja troudplo uzvratiti i ponosna na njega biti. Za sreću tako malo, za sudbinu previše.
Možda me taj ostavljeni bakšiš izvuče iz ormara, lijepu staklenu lutku prstenom vjetar vjeri, a terasu pučinom proširi i našom pjesmom uzburka, ko zna!
Mr. Emina Vukičević
Nema komentara:
Objavi komentar